11.06.2004., petak
Sjaj na nebu..
Zamisli da je svako ljudsko biće plamičak, ta da se pomiče u vremenu i prostoru; zamisli da iza sebe ostavlja prugu svijetlosti. Kakvo bi to zdanje bilo! Kad se bića sastaju i rastaju. Neke se vatre gase, druge izvijaju, a kadkad se sretnu dvije male iskre, što pristaju jedna drugoj, te sukne oganj, rasplamsa se velik i jasan sjaj...
-iz knjige "Plesala je jedno ljeto" - Olaf Ekstrom
|
- 23:03 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
08.06.2004., utorak
Igračka vjetra
Na ove pjesme me posjetio jedan blog šta sam čitao (pozdrav Elektri, nadam se da ćeš bit brzo bolje). Mnogi će reći da su ove pjesme depresivne, moja me bivša uvijek optuživala da ja volim depresiju. Meni ove pjesme nisu depresivne, tužne jesu, ali zar tuga nije normalan ljudski osjećaj. Ne kažem da je ugodan, ali on nas prati u životu. I meni je lakše kad se prepoznam u nekom stihu
jer vidim da nisam sam na svijetu. Bilo je i drugih koji su živjeli u svijetu izgubljenih obala ljubavi. I drugima su valovi odnjeli obrise njihovih snova. I bit će tuge, kao i sreće. Sve dok mora ne potopi zauvijek te obale.
TIN UJEVIĆ
"Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijeti cu od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći."
"Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, đušo, stvorena;
za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena."
|
- 00:20 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
07.06.2004., ponedjeljak
Da li je naš život samo naš?
Kažete da je vaš život samo vaš, ali možete li se usuditi prezreti priliku da sudjelujete u divovskoj drami po zapovjedima božanskog stvaraoca? Vaša uloga ne mora doći na red do kraja drame, može biti potpuno nevažna, puka uloga statista, ali o njoj može zavisiti rasplet drame. Ako ne pripremite drugog glumca za ulogu moglo bi se srušiti cijelo zdanje. Vi, sami, ne morate ništa značiti, ali biste, kao osoba uz nekoga mogli značiti nepojmljivo mnogo.
Tko zna koliko puta smo nekome uljepšali dan samim time što smo se osmjehnuli, zahvalili ili bar pružili neku riječ. Koliko puta su nama prijatelji i stranci malim rječima i djelima obojali naš svijet. Bila bi nesreća proći kroz život i ne biti zahvalan što smo dio velike predstave. Možda, što mi budemo bolji glumci u njoj, i drugi glumci postanu bolji. Pružite ljudima oko sebe osmjeh, čak i po kišnom danu, možda donese nekome sunce.
|
- 23:22 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
31.05.2004., ponedjeljak
When death falls in love...
Jeste li gledali film Meet Joe Black (nemam pojma kako su nasi preveli)? U njemu igraju Anthony Hopkins, Claire Forlani i Brad Pitt. Pitt igra Smrt koja se odlucila malo prosetati svijetom i upoznati osjecaje ljudi. Tako Smrt izabere Hopkinsa, koji je neka korporacijska faca imenom William Parish, da ga provede po nasem plavom planetu. Ali se usput Smrt zaljubi u kći od Hopkinsa (a tko se ne bi zaljubio u Claire Forlani), i nastaje... Za ostatak ipak pogledajte film, malo duže traje, ali stvarno se isplati. Evo samo dio jednog razgovora između čovjeka i Smrti o ljubavi.
DEATH: "So, what is love?"
HOPKINS: "Trust, responisibility, taking the weight for your choices and feelings and spending the rest of your life living up to them, and above all... not hurting the object of your love."
DEATH: "So, that's what love is, according to William Parrish?"
HOPKINS: "Multiplied by infinity and taken to the depth of forever, and you'll still have barely glimps of what I'm talking about."
|
- 16:50 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
29.05.2004., subota
Evo jedna pjesma od Pabla Nerude. Znam da puno ljudi nije nikad ni culo za njega, ali kad procitate koju njegovu pjesmu i prepoznate se u njoj, mislin da ce vas itekako zainteresirati. Pa ako vam je ikada netko slomio srce evo dokaz da niste jedina osoba na svijetu koja se tako ikada osjecala kao utopljena.
PABLO NERUDA:
NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI (1924)
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.
Pa ako ste vidjeli sami sebe ne očajavajte. Istina je, ma koliko mi to ne htjeli prihvatiti, da vrijeme liječi rane. Čak i one koje ne želite zalječiti.
|
- 23:21 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|